Foto i nefoto priče

Baš ovaj citat se može primjeniti na ono o čemu ja razmišljam od neki dan...
Da, neke su mi se stvari događale, neke me potakle na razmišljanje. A sve vezane za prijatelje. Ali one prave. One koji će mi biti prijatelji do kraja života, one kojima ću pomoći kada god to njima bude trebalo i kada god ja to budem mogla.
Razmišljam... koji je smisao prijateljstva? Prihvatiti čovjeka takvim kakav on jest? Što ako jednom dođe trenutak kada to što čovjek jest postane kap koja vam prelije čašu? Znači li to da je nestalo prijateljstvo? Ja ne bih rekla... Čak bih rekla da ako odnos takvim činom prestane - to nikada nije bilo prijateljstvo.

Možda ponekad doživljavamo ljude u svojoj okolini zdravo za gotovo... Možda o njima ne razmišljamo koliko bismo trebali... Možda bi bilo dobro tu i tamo osvježiti odnos. Ja sam to zaboravila učiniti. I sada ću imati priliku vidjeti da li je to prijateljstvo ili je to bio samo odnos za ispijanje kavica i ćakulanja.

Dakle, prijatelj je onaj koji bi tu trebao za nas biti kada nema nikog drugog. Da se s nama veseli, da s nama tuguje. Da s nama dijeli sve naše radosti i tuge. Kao i mi s njim ili njom. No, što kada shvatimo da smo taj aspekt odnosa zaboravili njegovati? Što kada shvatimo da odnos postaje jednosmjeran? Što kada nam prijateljstvo postane nešto što nas umara, jer od nas previše traži a premalo daje?

Jednostavno mi se dogodilo da sam se našla u situaciji da shvatim da nam odnos puca po šavovima. Samo sam šutjela... nisam mogla ništa reći, jer... eto, nemam snage. Znam da sam možda trebala... ali... Uvijek taj "ali"... Znam da bi bolje bilo da sam rekla što sam mislila, ali jednostavno nisam mogla objašnjavati očito. Previše me boljelo. Shvatila sam da popiti kavicu mogu i s ljudima kojima nemam potrebu a niti dužnost davati dio sebe. A da bih ipak od onih kojima toliko sebe dajem voljela barem dio dobiti natrag...





Da, znam da su mnogi o prijateljstvu pisali, i znam da su mnoga pitanja ostala neodgovorena. I znam da će i ova moja. Dok god ne odgovorim sama na njih. No, što učiniti kada se nađemo u situaciji da osobi nešto pričamo a ona nas ne čuje. Možda ne može, ali najvjerojatnije ne želi... Što kada nas osoba koju držimo prijateljem ne želi čuti? Kako ispraviti taj dio priče.. .?
Baš me zanima što mislite o ovim pitanjima i problemima... ? I ne, nemam sličice za ovaj post. Zapravo imam, ali su previše moje za dijeljenje....
Nadam se da ćemo skupa pronaći odgovore na barem neka od ovih pitanja...

I da se vratim na početak, na citat kojim sam počela post. Da, ne želim da me se vodi, ne želim da me se slijedi. Želim da hodamo skupa kroz radosti i tuge, da se uzajamno hrabrimo, da si praštamo, pomažemo, vjerujemo. I da budemo odani jedni drugima. Na sve manje od toga ne mogu i ne želim pristati.