Foto i nefoto priče

Evo, pjesmica za ugođaj. Osjećam se lijepo kada ju slušam. Nadam se da ćete i vi... :)


Ovo u naslovu je rečenica koju je moja kćer izgovorila sinoć nakon što sam joj pokušala objasniti da se ne može kupati u bazenu u dvorištu u koji smo tek sinoć (pola sata prije razgovora) stavili vodu. Razgovor je tekao ovako:

Ona: "Mama, hoću li se moći kupati sutra?"
Ja: "Ne, sutra će još voda biti hladna."
Ona: "Ma, neće, ugrijat će se, vidiš kako je toplo."
Ja: "Ne može se po noći ugrijati, možda prekosutra bude OK."
Ona: "Uh... ali voda nije hladna. Nama, djeci, nije. Vama odraslima ništa nije onako kako to zapravo je..."
I tu je uslijedio onaj izraz lica... I naravno, oni, djeca, se danas kupaju u bazenu... a ja razmišljam... Da li nama odraslima zbilja ništa nije onako kako zapravo je?

Dakle, razmišljam o onome što "mi odrasli" vidimo kao nered. Zašto svi imaju muke s tim da dječicu uvjere kako su njihove igračke ne podu zapravo - nered? Jesu li one nered... ?
Zašto se ja mučim s tim da svojoj kćeri objasnim da, ako hlače imaju uzorak, maja mora biti bez uzorka?
Zašto je u kategoriji "nezgodna pitanja" pitanje o tome tko donosi braću?
Hoću reći - nije nered kada su dječje igračke po podu. To su stvari s kojima oni nešto rade. Nije potrebno ne dopustiti djeci da se izraze samo stoga što bi netko na ulici mogao reći kako "njena majka nema ukusa za odjevanje" i nije nezgodno objasniti djeci da se braća naprave seksom...

Radi se o ovom bazenu:



I radi se o toj djeci. Kojoj voda, očito, ne samo da nije hladna, negu uživaju u njoj.
Zašto onda da ih ja spriječim u tom uživanju?

A što se nereda tiče - je li ovo nered?





Ja bih iz prve rekla - naravno da jest. No, da li je to nered u očima onih koji taj "nered" koriste?

Sjećam se kako mi je baka stalno branila sjediti na betonu. Nemam pojma zašto. Vjerojatno njoj nije bilo ugodno sjediti na betonu. Možda joj je bilo i hladno. No, ja sam imala desetak godina, i bilo mi je manje važno na čemu sjedim ako mi je tog trena trebalo nešto na što ću sjesti... i, da. Jesmo mi tu da se brinemo za zdravlje i ponašanje naše djece, no, trebamo li im zbilja nametati nešto samo stoga što nama nešto nije ili je ugodno? Trebamo li ih uvjeravati da im jedna šnita kruha nije dovoljna za ručak i da trebaju pojesti još jednu? Trebamo li ih uvjeravati da im je hladno/vruće ako je nama hladno/vruće? Možda njima nije? Možda naše društvo samo previše očekuje od dječice i njihovih roditelja?

I upravo zbog ove rečenice moje kćeri mi postaje jasnija rečenica jedne gospođe koja mi je rekla da ljudi koji nemaju djecu više nemaju što učiti. Sve su naučili u prošlim životima (po hinduističkom ili nekom sličnom vjerovanju, ne znam točno)... zbilja se od dječice puno može naučiti. E, sada... da li su oni koji dječicu nemaju hendikepirani za to učenje ili su povlašteni što ne moraju na taj način učiti... nemam pojma. Voljela bih čuti što vi o tome mislite. Baš me zanima. Posebice me zanima što će Kinky o tome reći.... s obzirom na onaj jedan njen post o neodgojenoj dječici... A takve dječice roditelji se uglavnom bave stvarima poput nereda, jedne ili dvije šnite kruha... i inim nebitnim stvarima...