Foto i nefoto priče

Post koji je napisala Seoska idila (klikni ovdje!!! ) me inspirirao na ovaj post. Ona se osvrnula na to tko je kriv za debljinu djece. Da... tko je kriv? Danas sam slučajno morala na posao vlakom iz jednog mjesta u drugu. Bilo je oko šest sati ujutro kada sam nekako, pojma nemam kako, doteturala do vlaka. Možda sam ja malo razmažena, ali iskreno se divim ljudima koji tako rano funkcioniraju kako treba.

Na kolodvoru sam pričekala par minuta, skupilo se ljudi. Različitih. Uglavnom su svi imali ispijena lica, umoran pogled. A tek je bio utorak. Nakon vikenda drugi radni dan, a tako umorne face.

Kada je došao vlak ušli smo, sjeli na sjedalice. Gledam osobu nasuprot mene. Napola spava. Tko zna od kada se vozi u ovom vlaku i kamo ide... tj. ide na posao... no, tko zna odakle...

Iskreno, ta me slika natjerala na razmišljanje. Jednostavno si ne želim, nikome ne želim da ikada izgleda, zapravo osjeća se tako ispijeno i umorno. I sada, pročitavši gore naveden post, povezah te dvije stvari... Kako li će netko tko radi od sedam do tri, a putuje na posao od šest i s posla do četiri misliti o tome da skuha zdrav ručak? Skuhat će nešto što se može podgrijati dan kasnije u najboljem slučaju. U onom malo manje dobrom će doći s posla, ispržiti pljeskavice i krumpiriće s dodatkom kečapa....

Mislim da je kriva društvena klima, mislim da je kriv sustav u kojem je čovjek najmanje važan...