Foto i nefoto priče

Za samo jednu šetnju gradom jučer poslije podne vidjeh preko nekoliko zanimljivih stvarčica.

Naravno, bio je lijep dan, pa je puno ljudi odlučilo izaći van, što biciklima, što pješke, što s klincima što sa psićima. A s obzirom na to da sam ja imala fotić sa sobom, odlučih uslikati ovu dvojicu na biciklu. Kada sam došla kući shvatila sam da mi fotka i nije nešto, no - primjetih zastavu lijepe naše na toboganu na Kopici. Ima li netko ideju zašto je ona tamo? Pa nije brod nego tobogan....



Nego, pustimo sada zastavu, nije ona tako bitna... Kako rekoh na početku, neki izašli pješke, neki biciklima, neki autima. Većina ljudi koristi parkirališta za parkiranje automobila, no, nekima je preteško prehodati, ajd recimo, dvjesta-trista metara... Eto, autić lijepo parkiran sastrane, na travu, da prolaznicima ne smeta... I svaki put kada to vidim sjetim se stiha iz Bajagine pjesme: "Ovo ovdje je Balkan, totalno nerazumljiv za ceo svet..."... pa i za neke rođene ovdje...



No, da ovakvi prekršitelji ne bi mogli mirno spavati, Promenadom se, u nedjeljno poslije podne, vozao jedan od pripadnika MUP-a, koji se, da stvar ne bude tako obična, ponudio da pozira... :D (Ljubazno sam odbila, naravno).



E, da... i zaboravih napisati. U šetnji sam bila s dečkom, psom i fotićem. Auto smo parkirali na parkiralištu Kopike i pješke išli do ZOO hotela na kavu. Naravno da se pas, kao i uvijek, pokakao negdje na sredini Kopike. I nećete vjerovati, ali ovaj puta nisam morala vrećicu s izmetom nositi do restorana i njihove kante za smeće!!!!!!!! Neopisivo sam sretna bila. Jednostavno sam pokupila izmet i ubacila ga u vreću za smeće okačenu na nekakav metalni držač! I mogla nastaviti dalje, put ZOO hotela.

A tamo, u onom dječjem igralištu, prava fešta. Stvarno puno dječice. Bravo za roditelje... Bolje nego da su ih odveli u Emezzetu na sladoled. Nego, morat ću jedno nedjeljno poslije podne provesti u Emezzeti prije nego Sanader zabrani raditi. ( ). Baš me zanima što ljudi tamo rade... a rade nešto jer parking tamo nikada nije prepun kao nedjeljom poslije podne.

Nego, da se vratim Zoolandu. Dječice je bilo puno. Bilo ih prekrasno za vidjeti. Ali... uvijek postoji onaj Ali i neko dijete koje se voli popeti na krov:





Ali i to je sve dječja igra i odraz inteligencije. Valjda.

A ZOO hotel... kava odlična. Ili sam samo, uslijed onolikog hodanja, toliko željela kavu...
Ma, nije, kava je odlična. I jedan od rijetkih kafića gdje sam rekla da bih instant kavu napravljenu s pola vruće vode i pola hldanog mlijeka, i gdje su mi upravo to dali. I da... dosljedni. Imaju zebraste šalice... Nasmijalo me to.

A pokraj ograde Zoolanda još malo zabave za dječicu. Pony Tony i kauboj Jimmy. Bili su baš simpa. Pony Tony mi nije djelovao kao da mu je neka strašna tlaka neko djete od petnaestak kilograma prenijeti jedan krug na leđima....



Eto, toliko o osječkom poslijepodnevu na lijevoj obali Drave...